Život u ogledalu

Primum non nocere.

Fenomen licemerja u složenici kvaziljubavi

jun10

Termin „licemerje“ poreklom je slovenska reč, ruski „licemerie“, je složenica od „lice“ i „merenje“. Lice uostalom kao i duša, predstavlja čoveka u celini iz čega proističe da reč „licemerje“ označava „merenje (nečijeg) lica“. „Lice“ je termin i u običajnom pravu: „Lice N.N. počinilo je zlodelo…“ Ako se zaviri u leksikone ova ljudska (u životinjskom svetu nema ovog fenomena) osobina se definiše različito: igranje uloga, dvostruka igra, pretvaranje, dvoličnost, dupli standardi… Ako se dubiozno sagleda licemerje najednom se pojavi tisuću varijeteta i još toliko definicija i čovek se uveri da se tu radi o fenomenu sa impozantnom gradjom.

Svaki čovek ima ili treba da ima individualan pogled na svet, koji proističe iz njegove jedinstvene prirode. Življenje u skladu sa svojom prirodom, po svojim standardima je doslednost sebi. Življenje u istini. Ne živeti ono što se „propoveda“ je licemerje.

No, neizbežno se nameće i pitanje življenja u duhu vremena. U dalekoj prošlosti koju uobičajeno nazivamo praistorijom o životu ljudi u zajednici saznajemo preko ostataka materijalne kulture. U dokumentovanim izvorima iako se čak i cele civilizacije nazivaju primitivnim ne može se naći ni jedan predmet koji se može posmatrati kao instrument za licemerje. Duh tadašnjeg vremena je imao repertoar materijalnih i duhovnih potreba i tačno se znalo šta činiti, a šta ne činiti. Nije reč o spoljašnjoj zabrani jednog ili drugog modela ponašanja, već u iskrenoj veri u postojeći sistem vrednosti koje su kao takve bile neotudjivi deo njihovog bića. Sistem vrednosti je bio fokusiran na mali broj fundamentalnih stvavi koje su obezbedjivale opstanak zajednice, i kao „ćelije“ (porodice), i kao „organizma“ (društva). Jedna od njih kojim se „merilo lice“ bila je data reč. Ona se nije mogla pogaziti. Reč je bila poslednja odstupnica ljudskosti.

U današnjem vremenu k(l)ažu vrli savremenici da je sposobnost igranja uloga ključ uspešnog življenja i suživota u zajednici. Za svaku prigodu drugi „kostim“ i tekst fingirano serviran. Dvoličnost kao maska kojoj je cilj da prikrije unutrašnje sadržaje duše.

Geometrijska progresija

Internet je ušao u svaki dom na radost svih nas, ali posebno na radost vrlih. Licemerstvo u elektornskoj formi počinje da se proklamuje kao životno važna vrlina. Kažu još i „da se ne trebamo medjusobno mrzeti zbog dnevnog i opšteprisutnog licemerja, tek malog moralnog posrtaja.“ Hipotetički dakle, vrhunska tehnologija – vrhunsko licemerje.

Kako su dragocene ponekada socijalne mreže, dodje do čoveka putem njih informacija zlata vredna. Još uvek važi ona dobra stara (vrli će reći primitivna) izreka: „Ako poznaješ tri čoveka, poznaješ ceo svet“, dabome, jer ta tri poznaju još tri i geometrijskom progresijom stigneš nenadano i nenamerno do lica vrlog. Neko bi pomislio da je teško dokumentovano govoriti o istini i licemeru u etru, ali history služi svedočanstvu.

Venecija - grad ljubavi

Venecija - grad ljubavi

„Okolo salata, i okolo salata, i okolo salata, na veliki zbor, poklanjam se na tebe, poklanjam se na tebe, poklanjam se na tebe i tebe uzimam!“
Kuda ćete ljudi bez duše? Ljubav nije zanat.

posted under Misli i iskustva
3 Comments to

“Fenomen licemerja u složenici kvaziljubavi”

  1. Avatar jun 11th, 2010 at 12:38 Normabella Says:

    Zaorala si duboku brazdu i svrstala svoje štovatelje u red razmišljanja……..Tko su oni? 0vi ili „oni“ili svi………kad je tako teško i nemoguće prepoznati čari čovjeka u čovjeku pravom…….


  2. Avatar jun 15th, 2010 at 17:00 majra Says:

    Ljudi su izuzetno složeni i ne mogu se crno-belo ocenjivati. Treba dobro poznavati razne razloge, recimo, jednog sramnog čina ili moralne kapitulacije. Biti u poziciji da se zna ono iza kulisa: zašto je uradjeno tako kako je uradjeno možda bi osvetlilo čin sasvim drugačije.

    Osnovno u mome pristupu je želja da ponudim svoju neogoljenu istinu bez pretenzija da sudim, iako ne sporim da oštrina pomalo cepa onu suptilnu liniju izmedju suda i svedočenja. Što se tiče cenjenih čitaoca ovih glasnih razmišljanja, svako misli svojom glavom i zasigurno zna u kojoj situaciji se kako držao. Nema skrivalica pred ogledalom.

    Svi smo mi ipak jedno te isto jato „ptica“, i svako je ponekada kobac u njemu.


  3. Avatar jun 29th, 2010 at 19:18 smak70 Says:

    osudjujemo zato sto smo i sami osudjeni———–sustina igrati se sa drugima je ustvari igra sa samim sobom,ko sam ja pa tek onda ko si ti———-to bi bilo resenje


Email will not be published

Website example

Your Comment:

Mesecna arhiva

Sa sigurnošću mogu reći da sam najmladje, četvrto dete u porodici. Ne teram šegu sa vašim poverenjem doista, samo u domu mojih roditelja znam ko sam bez da se prethodno pogledam u ogledalo. Sve ostale slike i prilike mene preuzmem kada se počešljam, iz ogledala.

Ne znam koju mene ćete ugledati u ogledalu tiskanih reči, ali znam da ćete nakon ovog susreta u vašem ogledalu života videti nekog malo drugačijeg sebe, bar na kratko.

Ne verujete?
Proverite.

Idite do ogledala i pogledajte u oči onoga koji gleda u vas.