“Događaji su je obavili, držali je čvrsto i nisu joj dopustili da stigne tamo kamo želi, bili su sklisko ljigavi i nehotice su je usmjerili prema točki kamo nije htjela. Zavijuci, zmije, sklisko: tako se odvijao život.”

Robert Musil, Čovjek bez osobina

Život se inače odvija mimo onoga što bismo htjeli, a znatno manje od svega što možemo. Čopor je ovo što živim; ljutito i beskorisno bdijenje nad sobom da ne budemo slični sličnim ljigavcima što krakove umjesto ruka imaju, a na krakovima pipke oktopoda čije kretanje ne možeš pratiti i bivaš slijepljen s mnoštvom istih uguran u nešto što je crno i u noći, a noć sama po sebi prokleto besmislena i ogromna pomiješana s glasovima na odlasku svijesti u tamo nekakav prividni mir koji samo anestezira osjetila ne donoseći smirenje.

Tako sklisko odvija se život i pitanje trenutka i sreće je ne pasti i ostati jer osmijeh cinika vreba bogznaskojih usana…