Archive for the ‘Nekategorizovano’ Category
-
U ringu
Zatvorila je vrata stana okenula ključ u bravi i doslovno isključila onaj dio, koji priča samotnu priču.
Hladnim ulicama, lica skrivenog šalom koracala je spremna na hladnoću svega što je čeka.
Izvjesno je samo jedno; u njoj je prestalo postojati mjesto u kojem boravi bilo kakvo nadanje. Postala je neosjetljiva u svom najosjetljivijem biću postupno shvaćajući, da ring života prima i pobjedjene i pobjednike.
-
Nada je kurva kad padneš
“Događaji su je obavili, držali je čvrsto i nisu joj dopustili da stigne tamo kamo želi, bili su sklisko ljigavi i nehotice su je usmjerili prema točki kamo nije htjela. Zavijuci, zmije, sklisko: tako se odvijao život.”
Robert Musil, Čovjek bez osobina
Život se inače odvija mimo onoga što bismo htjeli, a znatno manje od svega što možemo. Čopor je ovo što živim; ljutito i beskorisno bdijenje nad sobom da ne budemo slični sličnim ljigavcima što krakove umjesto ruka imaju, a na krakovima pipke oktopoda čije kretanje ne možeš pratiti i bivaš slijepljen s mnoštvom istih uguran u nešto što je crno i u noći, a noć sama po sebi prokleto besmislena i ogromna pomiješana s glasovima na odlasku svijesti u tamo nekakav prividni mir koji samo anestezira osjetila ne donoseći smirenje.
Tako sklisko odvija se život i pitanje trenutka i sreće je ne pasti i ostati jer osmijeh cinika vreba bogznaskojih usana…
-
Step by step
Moje stepenice ne vode ni na nebo, niti na bliže visine. Zapravo… ne vode nikamo. One su samo dnevni izazov uspona, nemira i želja; potreba, da zamišljenim koracima obidjem tvoje misli, a da ti ne čuješ korake. Moram tako!
-
Kad umrem… ostavite mi balkon otvoren
Što god više razmišljam sve jasnije shvaćem da sam bila u klopki. Prvo sam izdvojena iz mnoštva; korak je bio moj, ali ruke su bile tudje. Ne mogu reći… bio je to sjajan ugodjaj biti pridržan, uhvaćen i ubaćen u onaj dio, u kojemu posrednici ne posreduju i sve što se zbiva je dio slike
koja ne treba okvir, jer okvir ili od bambusa ili od pozlate je uvijek
ograničenje prostora duha kojega smo zdušno zalagali i nastojali sačuvati
od vremena i ljudi.O… bilo je navaljivanja, rušenja, zloće; oni koji ruše, uvijek nadju pukotinu za pakost. Ljudi su horda, konjica, galopirajuća čudovišta. Sve je to od ljudi.
Njima se odoljeva kao i bujicama vode; budeš spreman, potrošiš se u
neravnopravnim bitkama: dvoje protiv svijeta.Vrijeme je najjači protivnik. Protiv njega ne možeš; vidiš ga u navikama koje ti je ostavilo, u kamenčićima mozaika od kojega je složeno. A kamenja kao i svijeta… nikad dosta i samo ga preslaguješ, mijenjaš mjesta i stvaraš nove mozaike sjećanju.
Pogledam se u ogledalo i mislim, koliko je u meni onoga, čime sam krenula u prvi korak. Sebi djelujem isto: promijenim tek malo boju kose, pogladim neku novu boru u uglu oka i stavrno… to sam ja;
izvana tek malo promijenjena, iznutra ista… prepuna onog divnog dara što hrabrost se zove, koji me je i natjerao u prvi iskorak.Sada vidim, da biti hrabar ima u sebi dodatak; biti ludo hrabar i zato mi ovi dani ili večeri ili noći izgledaju kao klopka.
A ja sama u sebi zatočena sobom ostajem u uvjerenju, da biti svoja zatočenica je moj blagoslov. Moj mir. Moja pustinja. Moja oaza. Moja slika bez okvira.
-
Zdravo svete!
Danas samo pozdrav i čitanje postova…
Ostajte mi lijepi i zdravi…
I srećna nova za slavljenike! -
Kontrola leta
Slaba sam… da ne kažem jadna…”kontrolor leta”… Onoga leta, kojeg poduzimamo da bismo sebe ponekad pretvorili u fenixa koji je obezvrijedjen i nikakav ležao pored pepela.
Nisu svi feniksi snažni ni hrabri pri ustajanju. Nije sva ni vatra toliko jaka da ih do kraja sprži. Poniženi u svojoj nemoći čak ni od prirode data krile, ne uspijevaju upotrijebiti.
Ostaju tako na tlu… ničiji, poput opomene, da život zna biti okrutan čak prema onima koji su za uzlet rodjeni. S krilima rodjeni.
-
Puzati nikako
Postoje skliski tereni; na njima i dobri hodači ponekad proklizaju bez zaustavljanja. Ponekad i tresnu o zid ili stablo koje im na čelu ostavi kvrgu… ožiljak, vidljivo svakom u njihovoj blizini.
I okolina sa sućuti promatra ozlijedjeni dio tijela ne mareći, da i srce negdje untura ima svoju nevidljivu ranu. A ljudi k’o ljudi; vide ono što vide, ono što ne vide za njih ne postoji. I tako, onaj koji pada i koji se diže ostaje u sebi i jadan i smion u isto vrijeme. Svoj.
Bez potpore, bez milosti , sam.
A ništa ne bi bilo i ništa se ne bi vidjelo da je taj Netko puzati htio… Uostalom; puzati nikako, jer, čovjeku su od nekuda davno nametnuta krila za uzlet samo je pitanje dana, kada će netko krilima poletjeti… maknuti sebe sa svakog skliskog terena.
-
Kao da je davno bilo
Zaboravljam namjerno vrijeme nevažno pamćenja… ostavljajući ga onima, koji najčešće olovkom u ruci zbrajaju datume i sate.
Zaboravljam sve ono što ne bijah a htjela sam biti, umorna od želja bez pokrića pa se sakrivam iza tog “nevažnog pamćenja” kao iza paravana dok skidam masku lažne ležernosti glumeći svima… a lažući samo onima koje volim.
Sebi ne lažem: vjerujte… ne volim se baš toliko.
Zato i pišem ovo sa smislom i razlogom.
Sretna vam godina nova!
-
Prvi pokušaj, pa što bude
Upravo je tako; na kraju ove kalendarske godine evo me… ko iz neba katapultirana, ovdje medju vama.
Naravno, ne poznam sve alate, ali pokušavam slijediti ”ono zadano” pa ako ovaj mali, probni postić prodje nastojat ću nastaviti dalje.
Možda sutra, upravo u zadnjem danu ove godine. Dotle, samo ostavljam trag riječima baš onako u skladu s naslovom… pa što bude!
-
Zdravo svete!
Dobro došli na Webstrane.info. Ovo je prvi post. A ovaj blog je upravo podešen, tako da ćemo ovaj post ubrzo izmeniti ili obrisati.
Spremamo tekst, posetite nas ponovo uskoro.
Oznake
Novi Postovi
Najnoviji Komentari
- majra o Miris lavande
- normabella o Miris lavande
- normabella o IL’ DA IL’ NE
- normabella o Ooo——-blago meni
- normabella o Daždi svaka rič
| Pon | Uto | Sri | Čet | Pet | Sub | Ned |
|---|---|---|---|---|---|---|
| « Pro | ||||||
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
normabella