Trebaš mi da budemo stisnuti pod zamišljenim šatorom. Samo za dvoje učvršćenim podno borovine koja nas budi mirisom i morem pred nama koje se lijeno giba, oponašajući valjda moje usporene pokrete dok ti izmičem iz ruku u malom prostoru malog šatora, na kraju plaže bez imena, gdje ne treba puno do li kruha, vode i dvije jabuke dnevno ubrane u jednom dalekom voćnjaku.

Zašto mi trebaš i kad ti se otimam glumeći nemoć u tvojim rukama uporno me oživljavaš poljupcima po vratu i usnama dok u meni
raspiruješ vatru koju mali šator za dvoje podnosi kao pokoru naše
sreće izdvojene od sreće svijeta kojega smo ostavili iza sebe ne mareći
što jutro počinjemo poljupcima a noć završavamo zorom ugrizom
u istu jabuku.

Trebaš mi još i opet.