Posts Tagged ‘vreme’

• Daždi svaka rič

  Date: 2010.02.22 | Category: Nekategorizovano | Response: 3

  Pada… pjove cilu Božju noć pa i jopet jutros. I danima vako, iza škura kroz koltrine pogledavan put mora. Samo da mi u pamet dojdu one slike dok nisi poša navigavat, more tuć a i druge ženske po lukama imat. Znaš li ča mi činiš ovod, koliku mi tugu daje ova kiša kada jutron iz posteje gren sama za poslon a na drugoj strani kočete te nima… Dugo i pridugo te nima…

  A u neko prošlo vrime, kad bi daždilo, a mi u posteji… ne bi mi da maknit se od sebe. Onako skvrčanu ka srp bi me stavija u krilo, stisnija u se i reka; “Pušti, neka te još malo u mojin rukan kad si tako smišna i lipa. Ima dana, neće posal ti uteć…”

  I nebi mi uteka ka šta si ti uteka i ka šta sad govoriš nekoj drugoj dok ja ovod, kroz koltrine gledam kišu kako bati po pitarima djerana koje san za te posadila…

  … a lipo mi je moja mati govorila “ne viruj ćerce marineru, u svakoj luci ima drugu ljubu.”

  ---

  [Translate]
  

• Kad umrem… ostavite mi balkon otvoren

  Date: 2010.01.14 | Category: Nekategorizovano | Response: 1

  Što god više razmišljam sve jasnije shvaćem da sam bila u klopki. Prvo sam izdvojena iz mnoštva; korak je bio moj, ali ruke su bile tudje. Ne mogu reći… bio je to sjajan ugodjaj biti pridržan, uhvaćen i ubaćen u onaj dio, u kojemu posrednici ne posreduju i sve što se zbiva je dio slike
  koja ne treba okvir, jer okvir ili od bambusa ili od pozlate je uvijek
  ograničenje prostora duha kojega smo zdušno zalagali i nastojali sačuvati
  od vremena i ljudi.

  O… bilo je navaljivanja, rušenja, zloće; oni koji ruše, uvijek nadju pukotinu za pakost. Ljudi su horda, konjica, galopirajuća čudovišta. Sve je to od ljudi.

  Njima se odoljeva kao i bujicama vode; budeš spreman, potrošiš se u
  neravnopravnim bitkama: dvoje protiv svijeta.

  Vrijeme je najjači protivnik. Protiv njega ne možeš; vidiš ga u navikama koje ti je ostavilo, u kamenčićima mozaika od kojega je složeno. A kamenja kao i svijeta… nikad dosta i samo ga preslaguješ, mijenjaš mjesta i stvaraš nove mozaike sjećanju.

  Pogledam se u ogledalo i mislim, koliko je u meni onoga, čime sam krenula u prvi korak. Sebi djelujem isto: promijenim tek malo boju kose, pogladim neku novu boru u uglu oka i stavrno… to sam ja;
  izvana tek malo promijenjena, iznutra ista… prepuna onog divnog dara što hrabrost se zove, koji me je i natjerao u prvi iskorak.

  Sada vidim, da biti hrabar ima u sebi dodatak; biti ludo hrabar i zato mi ovi dani ili večeri ili noći izgledaju kao klopka.

  A ja sama u sebi zatočena sobom ostajem u uvjerenju, da biti svoja zatočenica je moj blagoslov. Moj mir. Moja pustinja. Moja oaza. Moja slika bez okvira.

  

  ---

  [Translate]