Kad progovori srce
Razum zanijemi,
I tišina zavlada svijetom.

Tada u kući snova
Ljubav počinje žmiriti.
Bajkovito, čeznutljivo,
Kao kad stidljiva visibaba,
Iz snijega, glavicom proviri….
Onda se sve stiša, umiri.

A u stvarnosti bujaju osjećaji,
Dodirujući se, upijajući i kipteći,
U odlučnosti strasnih sudaranja,
Naše putenosti i vječnih nemira.

* * *

Mi smo snaga početka,
Ponos stvaranja galaksije.
Od nas se sjeme otelo
Da oplodi beživotne travke,
Na kamenjaru odrastanja.

Ni vjetar, ni voda, ni valovi,
Ne ispiru mudrost trajanja.
Možda će ti se samo učiniti
Kako je korak zastao na tren,
Dok pjevaju dani razuzdani
Duginim bojama buđenja.

Slijepi su prozori na kućama
Onih što ne vjeruju u budućnost.
Oni su i zvijezde zatvorili u kavez,
Da mjesecu, putniku, napakoste.

A ja imam tebe i otvoren prozor,
Slušam tajanstveni žubor srca,
I tvoj pogled zamjenjuje zvijezde,
A mjesec nam u grudima kuca.

Kad me dodirneš, saznat ćeš,
Tu, u nama, sazrijeva proljeće.
Mi smo jedini početak i vječnost
I oko nas se cijeli Svemir okreće.

Iz zbirke „Mirisni tragovi u meni“

Danja Djokic

Dahlia

Foto by Dahlia