Prodju mi nekako dani.
Sa oblacima zborim,
rekama krugove vracam,
sunce osmehom umorim.
Al noc…
tiha…
beskrajna..
ne znam gde bih s’ njom.
Noc…
Teska rec za izgovorit
u dusi mi napravi lom.

I kao da nikad ne prolazi,
zove me u tminu me vuce!
Kao da ceznja beskrajna
iznad uzglavlja mog,
vesto rukave suce…

A kada dodje tren
da zora mi umije lice.
Kada iz tame izniknu
suncevih zraka iskrice.
Znam da cu opet
dok traje taj kovitlac
vecnosti zivotnog svitanja,
od zlatnih zraka moliti
odgovor na ista pitanja!

Od koje se tuge covek razboli
kad ima sve
a nema trenutak?
Kad ima zamak
a nema svoj kutak?
Kad se zavrse svi ratovi
a on i dalje
nema svoj mir?
Kad ostane bez daha
dok salje poruke u svemir?
Od koje tuge?

Tada mi iznova.
i iznova…
iznad uzglavlja
osvane duga.
Sunce priziva osmeh.
Reke… novih ljubavi vir.
Oblaci… sapat tvoj…
I tu nadjem svoj mir.

Jer vetrom mi milujes lice.
Lisce mi ime tvoje zubori.
Dusa mi tvoja mila
da nemir u meni smiri,
neznu poruku govori.

Govori da…
je moja beskrajna tuga,
samo jos jedan
izmisljen ovezemaljski hir!

Govori da…
ce jednom tvoja ruka
smiriti moga tela nemir!

Lebdim kroz pukotine dana
znam nedeljivo nas deli.
Lepe se stopala bosa
za memljivi asvalt vreli.
I opet nepopravljivo
moje srce sanja.
I opet po ko zna koji put
secernom vodicom
napila me Janja…

Prikrada se jos jedna noc….

Shapor Odiva