Pustinja jedna
stalno je ovde
u vrtu misli mojih.
Prava sahara.
Stalno je gledam
kao da trazim,
il’ da vidim il’ da nadjem.
Mozda neko zrno peska
sive boje, ko jezera.
Al’ se javi igra jedna.

Cas je ima, pa nestane.
Trljam oci… Velim,
pustinja je !
Dal’ je stvarno ima
il’ je providjenje?
Tesku igru
pred sobom sad imam…
Kako da je razumem?
kad jos uvek neznam
jel to prava igra ili nesto
drugo?

Privlacim je,
zelju da joj dam,

kada bi ona meni pomogla,
kakvo bi to slavlje bilo!?
U pustinji vrta mog
priblizi mi se igra.
Java je!
Sad vidim.

Stopila se samnom
nastanila u meni,
poceh da nestajem u njoj.
Priblizi se meni
igra nestalna
svi svetli duhovi
pritekli u pomoc.
A, htedoh u setnju da krenem.
Tamo sumom…Udaljim se,
podjem stazom.
Onom levom.

Igra mi pokaza
kud staza ta vodi.
U mocvarni predeo, opustosen
od osa I komaraca.
I sta ?
Eto mene pod pretnjom,
napadnuta, izbodena.
Ipak igra je dosla u pustinju
vrta mog.
Da me spasi…

A, pomislih ako sam dugo
u pustinji mojoj,
necu moci njen sitan pesak
pretociti u oazu.
Najpre ce ona mene u pesak.
Nadvladala je igra.
Opet, cas je ima pa nestane.
Ipak tu je…

Spas iz same sebe,
iz zelje sto igri dadoh.
Lepa je ta pustinja,
kad bolje vidim,
bolje je i cujem.

Radmila Stankovic

carobnica