Nisam ni primetila
taj smiraj Sunca.
Opio me miris vrta mog,
i oblaci daleki,
rastrojeni,
zaklonili mi misli,
dok osecaj za vreme
iscezava kao dim.

Cudno je to,
mislima gledam
prirodni tok.
Smenjuju se minuti
kao sekunde,
a u mom vrtu
izniko divlji cvet.

Gledam ga u oci mi
uprt, miriše kao kiša
i kao dete.
Na ljubav mi lici.
Dušu mi osvaja
svojim divljaštvom
razbarušenim,
tom lepotom netaknutom.

Suton ce, a cvet iznikao
oh, Bože kako je divlji,
i tako lep. Kao da ga tvoja
ruka spustila meni u vrt,
iz drugih dimenzija.
Kao simbol smiraja, ljubavi
i lepote.

Da li ce me jutrom docekati
na istom mestu? On je divlji
bojim se nestace
putem svog umeca.

Moj divlji cvete,
suton ce,
i postaje hladno,
moram da idem,
samo još malo
tvog mirisa da upijem,
tvoje divlje latice
da taknem.

Budi tu u mom vrtu,
da mi miriše na kišu,
i male andele.
Sacekaj me jutrom
nemoj me pozdravljati,
i nikad nemoj postati
pitom.

Necu te ispisati recima lepote,
ne boj se cvete. Zar da oskrnavim
lepotu svake tvoje latice.
Neboj se jer to ne umem i nemogu.

Ti si poput lganog smiraja Sunca,
Kao da cekaš novo radanje,
iznova i iznova
uvek divlje.
Ceznem da se sa
tobom ponovo radam.
Divlji cvet, skupi svoje latice
zatvori se poput školjke.

Neka ga, sigurno sad spava
da se jutrom rodi i ponovo
živi. Jedan život cveta
divljeg, samo mojeg.