Jednoga dana ceš zalutati sam
u pecinu suza mojih.
Bice stalaktiti, kristali
skriveni duboko.

Kada nadeš taj kamen
što ulaz do davnih suza zatvara
i bljesne svetlo
novoga doba med njih,
sjaj suza, mojih kristala
bice jaci od tvog novog doba.
Kad budeš krenuo stazom kristala
starih,
bez daha biceš.
Svetlo što te prožme,
svetlo suza mojih
govori osecajima, ne recima,
ne slikama.

Davno jednom
sve patnje moje svaka u svojoj suzi
kristalisane.
Zar misliš da je lako
proci tom stazom.
Da te nece boleti?
Bolece te veruj,
tvoje bice, jer si samo covek.
Svaki zrak ko igla
tvom osmehu hladnom,
tvojoj igri bice.

Tako je receno,
Takvi smo pred Bogom.
Misliš da si hrabar i da
imaš srece.
Da ce te put taj zaobici?
Eh, misli, ali veruj
kada naideš na taj kamen
što pecinu suza mojih
za tebe još cuva.
Biceš, samo covek
i pusticeš suze.
Baš kao i ja
davno jednom.