Kao dva kraljevstva smo
svake noći dolazimo
i odlazimo do i od
linije koja nas deli.

Kao dve susedne obale
i dva galeba, gledamo se
a iz jednih krila
rođeni.

Linija je kao bezdan
svake noći je tu
kada pružim srce
kroz sav taj prostor
ne vidi se, ne oseca.

Kad se spusti noć
ti me zoveš,
čujem eho,  kao muziku,
mami.
Dodem do linije
bez da hoću.

I u prostoru i u vremenu
sve što liniju čini
sve dalje smo.

Samo dve ptice
iznad granica sveta
koji sve više ne spoznaje sebe.

Vreme za nas postoji kao
kradljivac neki,bez ikakvog
pravila.
Nezna vreme da linija stoji
kao aurora.

Vreme neumorno drobi
naša sazvežda i topi nas
svakim minutom.

Kao dva zasebna kraljevstva
toplinom  sopstvenih bića
svake noći probamo
da pređemo liniju.

I nestajemo, izgubljeni
kao nikada i kao da smo ništa.
Linija nas odvuče virovima
dubina svetlosti.
Ko dva galeba kad se traže
kroz bljesak Sunca.

A samo jednu želju
imamo, da poletimo zajedn
krug oko Zemlje.

Pa da se posle
vratimo, svako na obalu svoju,
ako se vratimo?

Postoji linija koja nas topi
pri svakom ponovnom pokušaju.
Možda se trebamo ponovo
roditi iz krila novih.