Ništa čudno nije kada je ljubav
jednostrana,
tada se osetim tako
beznačajno i maleno.
Tada uvopšte nije važno
koliko knjiga pročitam,
i koliko kafe popijem
sa prijateljima.
Kada svake noći
odlazim na spavanje
preispitujući svaki detalj,
šta sam to pogrešno uradila
i kako sam samo na trenutak
mogla pomisliti da sam voljena
kao žena,
da sam srećna ?
Ponekad samu sebe uveravam
da će videti moje svetlo,
jer ga imam, (zato što volim)
i krenuti ka njemu.
I opet, nakon svega toga
odem na skroz pusto ostrvo
i tamo upoznam nove tajne
koje učine da se ponovo
osetim vrednom. I mali
delići moje duše
konačno se počnu vraćati
na svoje mesto. Ma neka i
izgleda otrcano, volim otrcano
tražim u sebi to otrcano.
Šekspir je jednom rekao
da se putovanja završavaju
susretima ljubavnika.
Kako izvanredna misao…
U to se još nisam uverila
ali sam više no voljna
da verujem da Šekspir jeste.
A, ja sebe još uvek, samu uveravam
da ce napokon videti moje svetlo
krenuti mi u susret,
istim željama vođen,
snagom ljubavi nošen
u polutamnoj noći
sa nekog putovanja.