Ne umem da se služim suzama.
Nemam to umeće.
Prosto zato što se nismo razumemeli
život osećanja i ja.
Ta kružna previranja.
Jedna su razum, druga
Osećaji.

Previranja… Uvek su ostajala
samo u srcu
plačući.
Podignem se i uzdignem
do razuma do svetlosti …
I opet mi se plače.
Kažem, uredu plakanje.
Zadovoljiću te.

Evo gledaj, vec
spremam maramice.
Ali, čekaj, stani !?
Prvo da razmislim…
Šta vredi bezbroj sreća
ako uvek budem
istrošena od teških suza,
sa snagom koja me napušta
dok placem?
Nemam to umeće.

Ne umem da ostavim
svoja osećanja po strani.
Zato što se još nismo razumeli
život osećaji i ja.
Tuge i srece
u krug, smenjuju se
prevagnjuju.

Juče sam uspela!
Uspela sam da preskočim
suze.
Ali ne umem, da upotrebim
to umeće jučerašnjeg
izbegavanja suza.

I gle čuda,
spremajući opet maramice,
razmišljajući o bezbroj
sreća i tuga, osećaja
ljudskih…
Nema suza !
Nema onih teških
što troše dušu i razum.
Ostale su one što samo
pročišćuju dušu.