Sedim pod krošnjom
dalekog stabla
oko mene najplavlja
mora šušte,
zrak Meseca, sećanja budi.
Sećam se prljavih demona
raznih.
Prolazili su kroz mene.
Gazili mi dušu i ljudsko.
Gasili svetlo moga duha,
krili ga u tamnicu vriska
da ne vidi nebo, jer nebo
odgovara
samo svetlim znacima.
Najplavlja mora što
šušte mirno,
vraćaju eho uzdaha duše.
Toplina mira obli mi
lice,
dok Mesec sitnim zracima daje sjaj
mom novom liku.
Sad svetlim, znam
jer, nebo me vidi
opet sam tu sasvim sama
i sasvim svoja
dok sedim pod krošnjom
dalekog stabla.
Oslobođena svih laži
sama sa mirom
slušam šum mora,
imam jedno iskustvo više,
i sve što se događa
nešto mu uvek predhodi.
Da sam sada jedna zvezda
padalica i da padnem,
pa se posle opet vinem
na svom mestu da zasjajim.
Tad bi svetlo bilo jače
svetlelo bi raskoš duše.