Gledam te čoveče,
ideš kroz život
bosonog raširenih ruku.
U levom džepu nosiš
sve prošle živote i smrti,
u desnom džepu ti vera,

nada i ljubav …
Na čelu ti briga, tuga
i nešto malo sreće

ostavili uspomene
hlebova koje si kušao.
Hodaš bosonog i
stisnutu šaku guraš
u desni džep,
levi nikada ne dotičeš
i ideš sa nadom i verom
pogled ti ne luta, setan je
i sija bez treptaja
uprt u skrivene linije puteljka,
skrivenih ćoškova.
Kao da već znaš
šta te čeka.

Ideš čoveče bosonog kao da
putu kraja nigde nema.
Stežeš u biću sve prevaziđene
strahove, sve gorčine prošle

dok ne umru tu u duši

sve dok se mir ne rodi u tebi.

Imaš senku za sobom, znaš

i kada nema Sunca ona je tu,
ne možeš joj umaći.
I dalje hodaš, kao da senke nema
i uporno guraš ruku u desni
džep,
tamo gde nosiš Veru, Nadu i Ljubav …