Čuvaj me dušo moja i kada se
sivilo realnosti odbije odsjajem

od mog sna u kome si
jednom zaspao voljen i budan,
čuvaj me u očima tvojim
i tragovima jutra

i tišini …

Samo me čuvaj,
u svakoj brazdi koju ti
novi dan utisne.
Čuvaj me u jednom od
tvojih svetova,
gde se godine mere samo trenutcima,
ne danima a ni satima …
I kada dođe ona noć koja se bešumno spušta

na tvoje trepavice,

ti me čuvaj …
I kada noćna tišina počne da ti govori

više od bezbroj reči,
a naše senke počnu da razgovaraju
samo me čuvaj umotanu u san.
Spusti me na svoje usnule trepavice,
čuvaj me pod njima kad zatvoriš oči.
I ako poželiš da izađeš iz onog sna
zaspavši jednom budan i voljen,
opet me čuvaj, da mi osmeh ne titra
zauvek u uglovima beskraja.

Radmila Stanković