Magija spoznaje
Zalutah u ponoc… i jos lutam snena,
kroz lavirint zamka od zlata i zvezda.
Sa sjajem u oku poljubaca zedna
utonuh u beskraj
tvog nebeskog gnezda.
Cija li su bedra, oci, prsti, misli
probudila reci sto lome prasinu?
Cije li su senke probudile takvu
lavinu vrisaka… odjeka tisinu?
Cijom snagom duha izvajana stvarnost,
ispisane strasti na barsune bakra?
I patnja i strah jesu li realnost
il’ pisanje voskom po listu od stakla?
Zalutah u ponoc…
i jos lutam snena
kroz reci ljubavi pisane slobodom,
„mahni rucicom“
tvoja ruka pise…
a ja evo… sama
pod nebeskim svodom.
Sapnuces mi jednom cije se to telo
u dlanove tvoje urezalo vrelo,
zigosalo vecno liniju zivota
spoznalo sta znaci ljubavi divota.
Cija je to dusa atima otela
snagu i slobodu?
Violini… zvuke?
Virovima… vodu?
Sapnuces mi jednom, ali tiho… nezno
tek da cujem odjek sazvezdja tisine!
Sapnuces mi dlanom i treptajem usne
magiju spoznaje… ljubavi miline…
Tatjana Kozica
shaporodiva