jump to navigation

Pesma o jednom snu November 14, 2009

Posted by vlada in : Privatno , add a comment

Možda sam, tužno neko, biće iz priče,
možda samo deo nekog veselog sna,
možda đak mali što prva slova sriče
u školi životnoj, gde polazim sa dna.

Otvoren prozor, deo nestvarnog neba,
u tami samo tvoja koža miriše,
kraj mene si i to je sve što mi treba,
ljubiću te večeras, tiho, još tiše.

Gledam te i pamtim nasmejano lice,
obnaženo rame, grudi, stopala, stas,
odletećeš samo, poput neke ptice,
jedino moje, moja propast si i spas.

Ne pitam te ništa, pogledaj me, znaću,
meni je to dosta, u oku sve piše,
napiši da stanem, istog trena staću,
pesma si, pevaću te, tiho, još tiše.

Volim oči tvoje, volim usne pune,
kad ćutiš volim, volim da ti čujem glas,
I napet sam, kao na gudalu strune,
slutim, neće te biti, neće biti nas.

Sa njom je moj spokoj, u njoj mi je snaga,
ona je kraj mene, čujem je da diše,
jednom kad odeš, kad nestaneš bez traga,
sanjaću te nemiru, tiho, još tiše.

Stanica August 11, 2009

Posted by vlada in : Uopšteno , 1 comment so far

Putujem. Stara, čađava lokomotiva brekće, napinje se i škripi, vuče rasklimane vagone. Ljudi u njima radoznalo gledaju kroz zamagljene, poluotvorene prozore, prate pogledom predele koji promiču. Uživaju. Neki, opet, razgovaraju međusobno, podredivši sve potrebi da sagovornici razumeju njihove težnje, strahove, sitna zadovoljstva i nedostižne snove. Srećni su onoliko koliko uspeju da zadrže pažnju onog ko ih, sa manje ili više interesovanja, sluša. Gledam čoveka u kupeu, preko puta mene. Spava. Povremeno se promeškolji, tražeći nešto udobniji položaj. Njegova osnovna potreba je da mu ne smetamo. Ako mu se zbog nečeg san i razbije, to ne traje dugo. Pogleda nas mrzovoljno sanjivim očima, iskoristi prilku kad je već budan da nešto pojede, pa onako sit, brzo nastavi gde je prekinut. Polako usporavamo. Stanica. Novi putnik, zbunjen i pomalo uplašen, ulazi, zastaje u hodniku i ne znajući šta će sa sobom, nemo posmatra. Pogledavši mu kartu, kondukter ga povede upravo do našeg kupea. Ali, kad je, ušavši, primetio uspavanog, mrzovoljnog namćora, tiho je uzdahnuo, ravnodušno slegao ramenima i probudio ga:

“Vaša stanica, gospodine. Silazite.”

Otvorivši oči, prvo je pogledao konduktera, ne shvatajući odmah zbog čega ga uznemirava. Prošlo je par trenutaka pre nego što mu se um razbistrio. Otrežnjenje. Srce mu je snažno otkucavalo, grlo bilo suvo, kožu oblio hladan znoj. Zenice mu se raširiše, udovi počeše da se koče, stomak mu je razdirao tup bol. Iskonski strah. Lovio je poglede ostalih putnika, tražeći u njima pitanje i odgovor. Tražeći nadu. Uzalud. Htede nešto da kaže, ali, glasa nije bilo. Ni vremena. Ispratili smo ga pogledima. Na vratima je zastao, napravio jedva primetan pokret koji je odavao njegovu potrebu i želju da se okrene. Ipak, samo je tromo zakoračio na peron. Neverica. Vrata se zatvoriše, začu se pisak sirene, mašina krenu. Kraj. Novog putnika kondukter postavi na tek upražnjeno mesto.

Mislim da znam, a ne znam i trudim se da verujem, pa mi ne ide. Kleo sam se u istinu. A sad…, sad naslućujem. I strepim. Uvlači se pod kožu, tiho, jedva primetno; kurvinjski. Prodire do kostiju, prožima me i osvaja. Tera me da šapućem, onako, u sebi, da prizivam snove, da verujem u bajke. O, kako bi mi sad dobro došao šamar! Snažan, neumoljiv, da razdrma ovaj poljuljan duh. Svetlost je sve jača, sve bolje vidim; plašim se. Strah me je od samog straha, strah me je slutnje da će vremenom postati još veći. I dok se sve ono što sam ja, trudi da prikrije, zavara i obmane, ovi prsti izdajnički ostavljaju zapis o tom. I šiba bi mi jedna dobro došla, da ih išibam, dok ne zacvile, dok ne isteram iz njih bolesnu potrebu da me na tacni serviraju i znanom i neznanom. Dok se neki drugi prsti trude da stvore i izgrade, miluju, prihvate i pruže, ovi moji, ovih deset cinkaroša… ma, nemam snage, ubi me ova svetlost. Ništa nemam. A da imam, mislim da bih sve dao za roletnu. Na kojoj li sam to raskrsnici pogrešio, da li je ovo slepa ulica, ili je to, možda, moj put, onaj pravi? Voz nastavlja. On ide, a mi putujemo.

Moja soba je takva da se odmah vidi čija je. Neuredna, čak i sa ono malo najosnovnijih stvari u njoj. Moja slika i prilika. U moru sivila, na vratima jedne vitrine, stoji, ko zna kad zalepljen, već požuteo natpis – znanje je moć. Stoji i bode mi oči. A odrastao sam uz njega. Bio je moja ikona, moj svetac. Izneverio sam ga. Ubio sam svoje snove. Znači li to da sam ostario; sanjaju li stari ljudi? Da li sam sad mudar, kad znam da ništa ne znam? I kolika je moja nemoć? Imao sam odgovore na pitanja koja nisam znao, koja niko nije  ni postavio. Imao sam; nekad. A sad?! Sad imam pitanja koja niko ne razume, ni ja sam, koja nikom ne trebaju, pa, ni meni. Sredim ja sobu, ponekad. Problem je što ne umem da je održim takvu. Da li je to, uopšte, problem? Kad će, već, jednom taj ručak, spasonosni razlog zbog kog bih prekinuo ovo naklapanje? Čija li je sledeća stanica? Virim kroz staklo na vratima kupea. U hodniku vidim ženu ispijenog lica, mršavu i slabu, ali, odlučnog pogleda. Oko nje, njoj poznati ljudi, zabrinuti i užurbani. Za razliku od njih, ona je smirena, ili tako deluje. Čeka da stanemo, spremna je da siđe. Prosto, zna, ne treba joj kondukter. Istina nema drugo lice, ni treće, ni peto; nema sestru bliznakinju. Sama je i tako jednostavna.

I dalje vrednujem ljude, stvari i dešavanja po sopstvenim merilima. Navika, valjda. Još uvek slušam, a ne čujem, gledam, a ne vidim. Još uvek živim u uverenju da osećam i lažem sve oko sebe da i ja dušu imam. Lažem, iako mi više niko ne veruje. Sam sebi više ne verujem. Voz ide, polako, ali sigurno. I ređa stanice. Voz ide, a ja?!

Kad će, već jednom, taj ručak?

Kao Švajcarska May 9, 2009

Posted by vlada in : Uopšteno , add a comment

Pazi sad ovo, umem da kuvam i to, onako, prilično dobro i raznovrsno. Snalazim se sa mašinom za veš, što i nije neka mudrost, medjutim, znam ja i na ruke i šareni i beli. Ovaj drugi prodje i kroz veš lonac, a tu je i stara varjača okrenuta naopako. Kako samo krčka, eee! Vladana platno beljaše. Znam i na noge. Imam par velikih ćebadi, jedva bi stala u mešalicu za beton, o Gorenju i da ne pričam. Lepo ih potopim u kadu, izujem se, zavrnem nogavice, pa opletem Kolubarski vez, sitno kaludjerski. Pretpranje, pranje, par ispiranja i gotovo. A i noge, nikad čistije. Pa još mirišu na omekšivač. Onda sušilo i prostiranje. Kod mene je to posebna priča. Zadržim se duže od ostalih domaćica, ali zato posle brže peglam. Sve ti ja to, lepo, protresem, razvučem i zategnem, kad se osuši, ravno, milina pogledati. Osim one dve, nove i novije, imam još uvek i staru peglu, običnu, skoro da smo vršnjaci. I plastičnu fajtalicu uz nju, Jugoplastika Split. Pa tako, ponekad peglam i sa njom, samo retko, tek da me mine želja. Dobro, da se ne lažemo, želja za peglanjem mi i nije nešto posebno izražena, no, kad se mora, mora se. Neke se stvari i ne moraju, ali ih ja ipak upražnjavam. Evo, recimo, čarape. Imam ih bar 50 pari, nisu skupe, pa ih, verujem ,dosta njih baca pri pojavi prve rupe, ali ja, vidi čuda – ne! Lepo je izvrnem, odmerim konac, uvučem u iglu (za sad još uvek bez naočara), pa spiralno ušijem. Kad je vratim na lice, bez posebnog zagledanja, teško bi ko primetio da je tu išta radjeno. O dugmadima i da ne pričam. Dakle i ušivanje i zašivanje. A i ostali kućni poslovi: sudovi, prozori, usisivač, praher, pajanje.., jedino mi latino serije ne idu baš nešto od ruke, da ne kažem od gledanja. Niko nije savršen. Na kraju deca. Kao šlag na tortu. Prvo dete, prvo kupanje posle dolaska iz porodilišta. Babica iz patronažne službe pokazuje, mi gledamo. Posle 1,5 minut, ja je pitam da preuzmem. Ne znam ko me je začudjenije pogledao, ona ili žena. Uzeo sam bebu i odradio kupanje do kraja. Ni “T” od treme. Narednih 7 dana uglavnom sam je  ja i kupao. Stvari kao povijanje klasičnim pelenama, kašice i hranjenje, povišena temperatura i druge zdravstvene tegobe i sve ostale bebske cake i začkoljice, to sam magistrirao.

***
Čitam ovaj gornji pasus, pa skoro da i sam poverujem da je u pitanju hvalospev, neka reklama poželjne udavače (i muškarci mogu biti u toj ulozi dosta uspešni). Zapravo je potpuno obrnuto. Pre neki dan, ovde na chat – u, povela se rasprava medju ženskim članovima o tom da li su i koliko muškarci zavisni od njih, naročito kod gore pomenutog. Ko ‘ladi, a ko pere, pegla… i koliko to treba ili ne, pustiti da se zahukta i ukoreni. I ko je kom potrebniji i zašto. Ma, stara i prastara tema. Ali eto, potstaklo me je da se javno izjasnim. Upravu su, ne može se poreći. Sva ta “emancipacija i feminizam” imaju opravdanje. Medjutim, hajmo iskreno, mene to uopšte ne interesuje, baš me briga, boli me uvo. To je stvar izmedju žena i muškaraca, ja sam Vlada i držim se po strani, kao Švajcarska. Odavno sam uvideo kud plovi taj brod, pa sam se na vreme školovao. Nisu u pitanju samo kućni poslovi i deca. Kod mene ne pije vodu ni priča o životnom partneru, dzaku zajednički pojedene soli, o nekom ko je uvek tu da te sasluša, priča ili ćuti sa tobom, s kim ćeš se posvadjati. Ono – delimo dobro i zlo, ma, to je jedno veliko… mislim, velika glupost. Ja sam preteča osamostaljivanja. No, da ne preteram, može neko pomisliti kako mi žene nisu potrebne. Jesu, još kako, samo, postarao sam se da potrebe svedem na jednu stavku, onu meni najvažniju. A to svakako nije paprikaš ili pegla. Ne znam šta bi na to rekao gospodin drug Platon, poimanje ljubavi nazvano po njegovom imenu, ja prosto ne razumem. Ne kažem da tog nema, već da sam ja na suprotnoj strani barikade. Šta ću, filozofija mi, baš, nije jača strana. Više sam za prirodne nauke, a priroda je tu jasna, sve te nagone i potrebe nisam ja izmilio. Lako je amebama i hidrama, razmnožavaju se deobom i pupljenjem. Nama je Bog iskomplikovao stvari na tom polju kojekakvim vratolomijama. Ne kažem da nema ni iskrenog prijateljstva izmedju žene i muškarca bez prisustva kreveta kao posrednika, samo, za mene je to špansko selo, neistražena prostranstva, naučna fantastika. Ipak nisam, baš, u tolikoj meri isključiv, nije obavezno da krevet bude posrednik. U obzir dolazi i kada, kuhinjski sto, tepih ,lift, park… Imam ja široka shvatanja i svoje iskrene prijatelje.

Živeo feminizam! Živeli posrednici! 

Snaga dodira je u njegovoj lepoti May 8, 2009

Posted by vlada in : Uopšteno , add a comment

Kao otac dvoje dece, godinama sam svedok nezamenjivog delovanja dodira u komunikaciji sa njima. Naravno, ne govorim o otkrivanju tople vode i rupe na saksiji. Prosto, iznosim svoja zapažanja. Verujem da je detetu, a naročito bebi, dodir neophodan. Od prvog kontakta sa ćerkom, a kasnije i sinom, više sam instiktivno nego svesno, razvijao svojevrstan, uslovno rečeno, razgovor dodirom. Kako je u prvih nekoliko meseci života, uz glas, to gotovo jedini način da vas dete doživi i razmenjuje sa vama informacije, onda to i nije ništa neobično. Medjutim i pored razvoja verbalne komunikacije, zadržali smo, šta više i proširili i obogatili govor dodira. Jasno, sve je više gubio dominantnu ulogu, ali je ostao i opstao kao snažna podrška i dopuna drugim vidovima razmene informacija i osećanja.

Glad, žedj, bol, usamljenost, mokre pelene, hir, samo su neki od razloga zbog kojih beba plače. Majčin zagrljaj je najdelotvornija prva pomoć do trajnog rešenja. Ali, majka je jedna. Mi ostali smo druga kategorija. Tako da nije bilo jednostavno odgovoriti izazovu. Vremenom, okolnosti se menjaju, a sa njima i smisao dodira. Ipak, jedna od karakteristika koje su se zadržale je obostrana delotvornost. Ne jednom sam, dok sam imao glavobolju, prislonio ili naslonio glavu na dete i bol bi uminuo. Sugestija ili ne, nebitno, činjenica je da je ono svojim grudima, stomakom ili rukom, delovalo na mene, upilo moju tegobu i poništilo je. Imao sam male trikove i za rešavanje psihičkih i psiholoških nedaća. Jedan od njih se sastojao u tome da naslonim uvo na grudi i slušam otkucaje srca. Problemi na poslu, u kući i porodici, sve bi postajalo bezvredno u poredjenju sa tim. Čak i danas, kad skoro da više nisu deca, ponekad to radim. Razlika je samo u tome što ih sad držim za zglob šake i osećam pulsiranje pod prstima. Naravno, koristim priliku kad gledaju neki film ili slično, pa se zanesu i ne obraćaju toliko pažnju.

Često smo takve stvari rešavali i na aktiviji način. Imali smo igru koju smo zvali “čišćenje”. Ako bih bio ljut, nervozan ili zabrinut zbog nečega, morao sam da legnem, a oni bi rukama prelazili preko mene. Kao što lekar stetoskopom osluškuje šumove u vašem organizmu i traži nepravilnosti, tako su i oni dlanovima “otkrivali” mesta gde su se sakrile zloće zbog kojih nisam nasmejan i raspoložen. Kad bi ih locirali, pritiskali bi dlanove na to mesto, žmurili bi i napinjali se da ih izvuku napolje, a potom smeste u, za to, pripremljenu teglu sa zatvaračem. I uspevalo bi. Jer, pažnja i briga koju su pokazivali za mene, morala je da se završi osmehom i dobrim raspoloženjem. Samim tim sam i ja morao ponekad da vršim čišćenje. A bilo je dosta toga da se vadi. Straha, suza, fizičkog i duhovnog bola, laži; dug je niz, kako kad. Eto, dakle, par praktičnih ilustracija snage dodira.

Kad mi se kći rodila, bio sam, naravno, presrećan. I ono, prvi put, izgovoreno “tata”, je neponovljiv doživljaj. Ali, svet sam osvojio tog trena kad sam dočekao da me zagrli oko vrata. Dodir je, ipak, nešto jedinstveno.

Samoća u lepoti i lepota samoće May 7, 2009

Posted by vlada in : Uopšteno , add a comment

Živim na obali Save i ceo moj život je, na neki način, vezan za veliku reku. Medjutim, u pojedinim trenucima, taj odnos postaje poseban. Kad Sunce uveče zalazi, to čini tonući polako u šumu na drugoj, Sremskoj obali. Tad sve postaje nestvarno. Nebo se zažari, šuma prečanska deluje poput okićene jelke, a voda upije svo to crvenilo, kao da se grli sa usijanom loptom i kaže joj – do sutra, čekam te! A to sutra je, opet, posebna priča. U praskozorje, dok pripreme za doček traju, izmaglica nad vodom je gusta, skoro neprozirna. Pod njom, Sava se krije kao mlada pred proscima, a šuma preko i nebo iznad, dve deveruše, obasjane prvom, stidljivom svetlošću, deluju tako tajanstveno, čuvaju valjda, veliku tajnu koju samo one znaju. Obe bajke i jutarnja i večernja, jednako su mi drage, svaka na svoj način jedinstvena.

Sednem na zemlju, par metara od vode, naslonim se na staru, ogromnu topolu i jednostavno se prepustim trenutku i mestu. Široka, ravničarska reka teče sporo, sa razumevanjem. Nije joj ispod časti da svoju ogromnu, vekovnu mudrost ponudi kao riznicu odgovora na pitanja koja muče ili zbunjuju neku sitninu poput mene. Otvorim se potpuno, iznesem dušu na dlan – dakle, to sam ja, šta mi valja činiti? Bude tu svega. Skrivenih čežnji i neskrivenih radosti, bola , tuge, sete, bude ushićenja i zanosa, velikih tajni i sitih pakosti, ljubavi i mržnje. Bude poraza i pobeda, strahova raznih, odlučnosti i kolebanja, smrada i mirisa, časti i bluda. Ponosa i sramote. Bude sveg onog što čoveku prostom nije strano. Pa, sve to, prošlo i buduće, zgužvam u tren sadašnji, na mestu tom posebnom i kroz sito jedno naročito prosejem. E sad, lagao bih kad bih rekao da sve loše otpadne, da se pročistim. Ne, prosto, samo od zbrke napravim red, pomognem sebi da sagledam jasnije svoje mesto medju ljudima.

Jednom prilikom sam prijatelju ispričao kako imam utisak da u tim momentima voda, jednostavno, nosi moje probleme sa sobom. Reče mi da problemi ostaju nerešeni i da tad samo na momenat zaboravljam na njih. Zamislio sam se nad tim i došao do zaključka da je u pravu, ako se posmatra onako, prosto. U jednom širem smislu, ipak je sve u glavi, a ako sam uspeo da na taj način nadjem mir koji mi je potreban i koji mi omogućuje da se saberem, onda je to vredno pažnje, održavanja i pomena. Nisam pobožan, no prihvatam da se vernici u hramu osećaju uzvišeno i produhovljeno, da nalaze sebe. To parče obale, voda što protiče, šuma, ovde i preko, moj je hram. Vreme koje provodim tu, na taj način, je upravo ono koje ostavljam samo za sebe, kad hoću i želim da budem sam. Kad mi ta samoća prija, odgovara i ispunjava me. Za mene, biti sam tu i tad, znači suočavanje sa istinom; znači biti Ja. A biti Vlada, hmm, nije lako, nimalo lako. Pitam se ponekad gde baš to izabrah da budem, ali, hajde sad, šta je – tu je, idemo dalje.

Niste sami, imate mene – reče samotnjak May 6, 2009

Posted by vlada in : Uopšteno , add a comment

Bilo je pitanje trenutka kad će se desiti neizbežno. Poremećeni odnosi u porodici prevazišli su svaki stepen razumevanja. Rezultiralo je konačnim razlazom. Ono što sam nazirao već neko vreme, upravo mi se odvijalo pred očima. Selidba u toku, stvari već spremne za novo odredište, stan avetinjski prazan. Porodica se cepala, stanje krajnje mučno. Prostor koji je godinama bio svedok privrženosti, odrastanja i smeha, postao je nalik grobnici. Ni letnje Sunce nije moglo da obuzda silinu tame koja je nadirala. Junska toplota povlačila se pred ledenom jezom što me je prožimala. Sve se odvijalo u, skoro, potpunoj tišini. Kad je iznesena i poslenja kutija sa nekim nebitnim sitnicama i kad, osim golih zidova više ničeg nije bilo unutra, prestao je da postoji i svaki razlog zbog kog smo boravili pod istim krovom. Samo četiri duše, uronjene svaka u svoj osećaj beznadja i gorčine. Zatim, reči koje su pokidale tišinu:

“Pozdravite se sa tatom”.

Sedeo sam na podu, naslonjen ledjima o zid. Iako izgovorene dosta tiho, meni su delovale poput grmljavine. Deca su prišla, gledajući me u oči. Tražili su u njima odgovor na pitanje koje im se nametalo – šta sad, kako dalje? Ostao sam nem, moj pogled takodje. Osećao sam se kao samoživa kukavica. Bez hrabrosti da bilo šta učinim ili kažem, bio sam okupiran sopstvenim bolom. Poljubio sam ih, to je bilo sve. I dalje su stajali, gledajući me. Zatim, još jedan grom:

“Idemo”!

Izašli su, prošavši pored majke. Okrenula se na tren, pogledi su nam se, rekao bih, sudarili. Nije u njima bilo više ni prekora, ni osude, ni zanosa i razumevanja. Sve je već ranije potrošeno. Očišćeni od svih osećanja, poruka i potreba. Prazni, bez značenja. Moglo je i bez njih. Lagano je zatvorila vrata za sobom, zatvorivši sa njima jedno poglavlje u životu svih nas.

Ostao sam sam. Sam, u jednom širokom smislu. Moja porodica, kojoj sam do pre par trenutaka pripadao, otišla je iz ove kuće, otišla iz mog života. Sam u sobi, sam u glavi, jer, čak i misli moje su otišle za njima. Takvu samoću do tad nisam iskusio. Bila je to zver koja me je proždirala. Sedeo sam dugo, nesvestan vremena. Prazna soba postajala je moje jedino utočište. Sve van nje bila je mračna nepoznanica. Svet kakav sam znao, nije više isti. Strepeo sam od onog šta me tamo čeka. A čekalo me je, neizostavno. Razvijala se, dakle, jedna protivrečnost. Samoća, koja me je gušila, teška poput olova, vukla me je u bezdan crnih misli. Nasuprot tome, osećao sam se, nekako neshvatljivo, bespomoćan u suočavanju sa postojećim stanjem i ta prazna soba je pretstavljala maglovito, nejasno sklonište od sumorne spoljašnjosti. Bio sam ronioc, zarobljen u podvodnoj pećini. Trebalo je disati duboko, obogatiti krv kiseonikom, skupiti hrabrost i zaroniti, pa kroz uzan kameni prolaz proroniti u otvorenu vodu, a zatim gore, do površine. A sve to bez saznanja o tome koliko je dug taj prolaz. Hoću li imati dovoljno vazduha u plućima i snage u nogama i rukama?

Kad sam, konačno, vratio odlutale misli, sabrao se i ustao, mrak je uveliko vladao gradom. Izašao sam. Dočekalo me je besprekorno vedro nebo, mnoštvo zvezda, topla letnja noć i grupa srednjoškolaca koji su išli trotoarom, glasno se smejući i uživajući u svojoj mladosti. Da je, kojim slučajem, ova priča bajka, verovatno bi se završila otsecanjem glave onoj aždaji – Samoći, koja me je držala zatočenog u sobi – tamnici, dobro bi pobedilo, sve bi došlo na svoje mesto i živeli bi srećni do kraja života. Ali, eto nije. Ipak, taj trenutak u kom sam izašao na ulicu, bio je, ako ništa više, bar mali pokazatelj stvarnosti koja nije bila tako crna kao što mi se u par sati pre tog činilo. Borba sa promenama je tek pretstojala, a to je bio prvi korak u onom što je usledilo. Pošto bez prvog nema ni ostalih, ma kako da je, naizgled, beznačajan, pamtim ga kao bitan momenat u dugom obračunu sa aždajom.

Samoća kroz primer, doživljena i proživljena, smatram da najbolje dočarava stepen čovekove društvenosti, njegovu sposobnost da se prilagodi zajednici, ali i umeće nametanja sebe kolektivu kao ravnopravnog i aktivnog člana.

Osim što boli, ume ta samoća i da prija. Eto prilike za još malo piskaranja, koliko tek da se ne ubudja olovka. Ali, znate šta? Prvo doručak, jer, gladan ničeg ne mogu da se setim, a i greh je da se hladi, eno, čeka me. Onda kafica, pa polako.

Izbor May 5, 2009

Posted by vlada in : Uopšteno , add a comment

Baš sam ja neki srećan čovek. Zauzimam, izuzetno visoko, drugo mesto na listi meni dragih i voljenih osoba, a sa sobom provodim svo raspoloživo vreme. Zar to nije lepo? Uvek u društvu nekog ko mi znači puno. Naporno je biti u gužvi, ljudi svud oko mene, u prevozu, na ulici, poslu. I svi bi da nešto pitaju, posavetuju. Kao da je meni do razgovora, pa šta oni misle, imam li ja vremena za takva naklapanja? Ko je još video korist od jalovog druženja? Život je ionako kratak, još ako ga traćimo na kojekakve gluposti i bezvredne sitnice, šta smo onda uradili? Man’te me se ljudi, zar nemate pametnija posla? Krš Božji važnijih stvari imate da završavate, a vi se nakačili na Vladu kao na lokomotivu. Ma, sve je to raspušteno i dokono, pa bi i mene da uvuku u njihovo kolo. Hm, sva sreća da imam sebe. Miran sam s te strane. Uvek sam si pri ruci da se uputim u pravom smeru, posavetujem i utešim. A i kad mi je do razgovora, kud bih boljeg sagovornika našao? Niko me tako ne poznaje u dušu, niko ne ceni i ne poštuje, pa i ne razume, na kraju krajeva.

Eto, gledam na poslu, recimo. Kad je pauza, obavezno se povede razgovor nevezan za to što radimo, sve nešto privatno. Te šta je uradio komšija, te pokvario mu se auto a delovi skupi, te bila joj svekrva u gostima za novu godinu i izem ti takvu novu godinu. Ma, da ne nabrajam, sve na isti kalup. Lud sam za tim da punim glavu tudjim automobilima, komšijama i svekrvama. Ni kraj izloga kakvog ne mogu da zastanem, a da me neko ko se tu zatekao ne zatrpa zapažanjima o ponudjenoj robi, jadikovkama i žalom za onim, prošlim, srećnim vremenima kad se za platu moglo – ohohoo! Ne razumem! A tek ovo:

“Izvin’te, jel’ slobodno”?

Klimnem glavom u znak potvrde i nastavim da gledam kroz prozor.

“A, jel’ ovo autobus za Banjicu, nisam ni pogledala, juuu, hi hi hiii”!

Opet klimnem.

“Jel’ vam smeta torba? Čekajte, samo da se namestim, evo samo malo, taaako. Znate, bila sam na pijaci, svašta sam nakupovala, ne volim kad mi se špajz isprazni, odmah ja to sve tako, znate, ma i moj Mića nije za to da se u ovakvim vremenima bude bez zaliha. Mada, nije uvek sve tako bilo, znate, nekad je moj Mića bio, kako bi’ vam rekla, pravi kafanski čovek. Joj, da samo znate kol’ko sam vremena i živaca utrošila dok nisam napravila od njega domaćina…”

Podesio sam glavu na povremeno klimanje, pa i ne razmišljam o tom više. Nije ni čudo što je Mića ceo vek proveo u kafani. Usput sam svratio u prodavnicu, kupio sam piće i kafu, Rade slavi danas, pa idem večeras kod njega. I tačno znam kako će se sve odvijati. Biće u početku malo zezanja, poneki vic i dogodovština iz mladjih dana, a onda ono neizbežno:

“Pa, dobro, opet si došao sam. Šta je sa onom, kako se beše zove? Dokle ćeš kao pustinjak? Matori, vreme ide, pitaćeš se gde ti bi pamet. Ne priliči ti da se u tvojim godinama ponašaš kao nezreo klinac, švrć tamo, švrć vamo, mislim, razumem ja sve to, ali ipak. Drugo, šta je to sa Nešom, čujem, opasno popustio u školi. A ti mu dozvoljavaš i da spava sa gitarom. Pa još i mindjuša. Ne znam šta da ti kažem, ja Boga mi, ne bih tako, čvrsta ruka rešava stvari. A Kaću ti stalno vidjam sa onim Stevanovim starijim. Vodi računa, ti mu bar znaš oca”.

Uh, Rade, drugovi smo od detinjstva, volim ja tebe, cenim i poštujem. I razumem, ko će mi reći ako ne ti, ali, drviš ga i guliš, brate, nevidjeno. Kod Bilje ne smeš da pisneš, pa našao mene. A tek ona:

“Jao, Vlado, nemoj, molim te, pogrešno da me razumeš, ali, mislim da si ti mnogo pogrešio. Onakva žena se čuva kao malo vode na dlanu. Mislim, to je tvoja stvar, u redu, ali, prosto, moram da ti kažem…; nego, jel je vidjaš, kako je, pozdravi je ako se čujete nekad…”

Ne znam ko je ovde lud. Ko o čemu, baba o uštipcima. Da mi Rade nije to što mi je, ja bih Biljo i s’ tobom pogrešio, ili, bar zgrešio, ako ništa više, koliko još večeras. I ako ti je, baš, prirasla k’ srcu, nosi je, pa je čuvaj na dlanu. Uostalom, naravno da je to moja stvar, a ti se drži tvoje. Ne bi valjalo da nam se stvari pomešaju, tvoja i moja, ipak mi je Rade prijatelj. Eto, sve se svodi na to da ih slušam i mislim ovo što upravo pišem.

U prosečnom danu, čeka mene još par obaveza. Izmedju ostalog i “ona, kako se beše zove”. Sam sam kriv, ne kažem. Natovarim sebi pun rokovnik neizostavnih radnji i delanja. Treba sve to ispoštovati. Srećom, tu bar nisam zatrpan pitanjima i zapažanjima, mislim, ne u tolikoj meri. Po neko “zašto”, “kako”, do kad”… ma, izdržljivo, u svakom slučaju. Držim se redosleda, pa nekako i to prekotrljam. Svidja mi se, ortodoksna je feministkinja, osim tog, ima stav, nije povodljiva, karakterna je i čvrsta. Taman ono što meni treba. Ide svojim kolosekom, a ja se samo švercujem par stanica. Jednom se živi.

Slede potom škola i ocene, malo nerviranja, poneka kućna svadja, bubanj i gitara, njen dečko i njegova devojčica. Potom, neizostavna klopa. Ne znam šta nam je, u poslednje vreme jedemo skoro svaki dan, a to košta. Tek pranje sudova, veša, nogu i zuba… strašno! A onda – konačno sam! U četiri zida, na starom, razdrndanom krevetu, glave pune svega osim pameti, posvećujem ono malo snage što je negde slučajno zaostalo, samo svojoj malenkosti. Žmurim i zahvaljujem se sudbini što je baš mene izabrala. Dakle, ja sam taj. Najusamljeniji čovek na svetu.

Poslednje pismo za moju majku May 4, 2009

Posted by vlada in : Uopšteno , 1 comment so far

Ovaj tekst je inspirisan istinitim dogadjajem i predstavlja moj pokušaj da dočaram poslednje sate čoveka osudjenog na smrt zbog ubistva. Njegovo obraćanje majci, borbu sa sopstvenom savešću i avetima prošlosti. 

*     *     *     *     *     *     *     *     *     *     *     *     *     *     *     *     *

Imam li pravo da te tako zovem? Zašto ove reči upućujem baš tebi, koju sam izneverio više nego sve druge? Više nego sebe. Kako je ogromno moje prokletstvo. Kolika je tvoja ljubav prema meni, toliki je bol kojim ti uzvraćam. I kolika je hrabrost koja mi dozvoljava da ti se obratim, toliko je široka duša tvoja majčinska, spremna na praštanje. Slutim da oproštaj za mene imaš i strah me je zbog tog. Ako se spremam greh da okajem, krst svoj na Golgotu da iznesem, molba tvoja Bogu za spas moje duše, bice trnovit venac na glavi ovog grešnika. Razapeće me i kopljem probosti i time pokazati svoju milost. Pravi bol od tebe, majko, očekujem. Tvoja suza u odsudnom času i reči oproštaja sa tvojih usana, razoriće moje biće. Nestaće sve ono što sam bio, što jesam i što sam mogao biti. Jedino to biće dovoljno velika kazna za moj zločin.

Prizvao sam smrt i u ruke joj predao nedužnog čoveka. U njegovom oku ostao je moj lik, na telu miris mog, sa njegovom dušom otišla je i moja. Smrt se sad vraća, traži me, dolazi po mene. Koliko je samo milosrdja u njenom koraku. To je moj andjeo spasa kog čekam raširenih ruku. Presuda je glasila:

“Na smrt”

Time me, zapravo, oslobadjaju. Prava kazna je svaki tren koji preživljavam od tad. Svaki udisaj i otkucaj srca koji mi preostaje. Sve što jeste, a nije moralo i što je moglo, a nije se desilo. Šta ova prazna ljuštura ljudska preživljava medju četiri zida, samo ona zna. To je istinska pravda. Osuditi na život, dovoljno dug da razumeš sebe i spoznaš istinu. Da se zapitaš jesi li stvarna ličnost, ili nečija bolesna mašta, neka noćna mora?

Znaš li majko koliki je moj svet? Kolika su prostranstva koja ni najludja mašta ne moze popuniti? Koliki je nemir u meni zbog spoznaje da će nestati mojim odlaskom? A tako sam želeo da ga nekom poklonim. Kako bi to lep poklon bio. Nisam sam, majko. On je tu. On i ja. Žrtva i dželat i obrnuto. U jednom umu. Ne znam više ko čiju ulogu igra; sve se izmešalo. Pitao sam ga hoće li da njemu darujem moj svet, moj san. Ništa nije odgovorio. Gledao me je samo svojim umornim, tužnim očima i nemo odmahnuo glavom. Kao oganj peče ta njegova seta. Zašto se ne pretvori u demona, zašto me ne rastrgne na komadiće? Umesto tog, bolno se osmehuje. U oku mu suza. Pada pravo na moje grudi, probada me kao užareno koplje. Bol, bol! Ne mogu više, ne mogu. Ne mogu, majko. Zaslužio jesam, ali, ne mogu. Reci mu da nisam hteo, da to nisam bio ja, onaj pravi. Zlo je to u meni učinilo, zlo. Reci mu majko da dobro u nama nije samo. Svi zlo posedujemo i svi smo njegove sluge. Samo, ne znamo to.

Imam li pravo na poslednju želju? Ako imam, želeo bih da ne čujem vaša praštanja, da ne vidim staložena lica, ne osetim smirenost u duši. Demon sam i kao demona me ispratite. Na krst, na kolac, u vatru! Djavolji sluga sam, zar ne shvatate?! Užasnut sam i umoran od života. Majko, sve što tražim je zaborav. Stavite me tamo kad sve bude gotovo i neka me odatle niko nikad ne izbavi. A ako ne učinite tako, tek ću onda shvatiti koliki užas čini moje delo i koliko je strašna patnja moje duše. Idi sad; put moj je dug i mračan. Idi, da bih mogao da se spremim, da bih mogao da pevam. Da sanjam. Idi.

Topole May 3, 2009

Posted by vlada in : Uopšteno , add a comment

Danas se desilo nešto, zaista neobično. Pošao sam da zasadim pet sadnica topole. Sišao sam na samu obalu Save i u travi, na metar od vode,ugledao krst. Veliki, drveni. Na njemu ime i prezime, godina rodjenja i smrti. Donji, naoštreni deo, tamniji od ostatka. Nesumnjivo, pod uticajem zemlje u koju je bio zaboden. I tako, istrgnut iz groba, ko zna kojim razlogom, čijom rukom ili silom, pluta, nošen velikom vodom.

Odakle dolazi i zašto zastaje bas ispred moje kuće? Šta li mi to stara, mudra reka, poručuje? Zna me ona kako dišem. Jer, bila je tu kad sam rodjen, biće tu kad odem. Zašto krst? Zašto ja? Vekovima je voda nosila živo i neživo. I mrtve. Ali, krst! Do sad, ni čuo ni video. Nisam se uznemirio. samo sam je pitao:

“Zar je vreme? I čije?”

Kako to mistično deluje, kako fantomski odjekuje kad se smesti u jedan ovakav tekst. Ali, voda je bila tako jasna, vrbe tako stvarne, vlažan vazduh na obali prirodan. I u sred idile, pomislio bi čitaoc, turobni, zlokobni simbol smrti, tamo gde mu mesto nije. Čudno je, koliko je to meni u tom trenutku bilo istovremeno neobjašnjivo i jasno. Skoro da sam se osećao nelagodno zbog mirnoće koja me je prožimala. Znao sam da odgovor neću dobiti. Mudra reka je mudra zato što ćuti. Ko nauči da sluša tišinu, čuće sve. Ja još uvek ne čujem. Nazirem i naslućujem ponekad, ali ne čujem.

Suvom granom sam vratio krst u vodu, odgurnuo ga od obale i ispratio pogledom. Bivao je sve manji. Kad sam ga izgubio iz vida, shvatio sam koliko je mira u meni. Ne zbog krsta, koji je otplovio. Zbog glasa koji nisam čuo. O da, verujem da je strašan urlik tog komada drveta koje je došlo ko zna odakle i otišlo bez traga. Da je trebalo, čuo bi ga. Ne ja, ne ovaj put.

Život caruje. Uostalom, zar nisam došao sa namerom da to potvrdim? Kako ponosno stoje tek zasadjene topole. Vitke, pune života.

Pročitaj i zaboravi April 12, 2009

Posted by vlada in : Uopšteno , add a comment

Imaš li, roso jutra sanjivog,
glas za mene, mali, makar varljiv?
Jer, iako, do srži sam kvarljiv,
ne bih, baš, da me vidiš ranjivog
nikad više, a ti to dobro znaš.

Opet pevam, ne onako glasno
kao tebi, grlo moje truli,
da ne smrdi, ne bi me ni čuli,
sad nema u meni ništa časno.
Ma, takav sam, a ti to dobro znaš.

Što se budim, ako snove živim?
Svakog jutra dok tonem u tamu,
makar jednom da te pustim samu,
da te mrzim i da ti se divim.
Voleo bih to, ti to dobro znaš.

Nema oštrine, ni bola nema,
sve je tupo i beskrajno sivo,
oko moje, ni mrtvo, ni živo,
za ovu pesmu, zgodna je tema.
A oka mog ćud, ti, bar, dobro znaš.

Neću juče, sutra, ja hoću sad.
I neću da te volim, ni hvalim.
S’ tobom sam kao s’ andjelom palim,
zagrljaj naš, to do gada je gad.
Kakva si kučka, ti to dobro znaš.

Pesmu pišem, a što mi to treba?
Dosta mi je i sebe i tebe,
drugo ne znam, sem da pravim bebe,
hoću samo igara i hleba.
I dalje sam skot, ti to dobro znaš.